NOŽ, GUZICA I BULJE

Neke životne situacije nam se tek daleko u budućnosti, u naknadnom iskustvu, pokažu u pravom svetlu. U aktuelnom vremenu često ne možemo da dosegnemo puno značenje. Tako je i sa mojim iskustvima (a i što bi ja bio drugačiji od ostalih?!). Davnih godina kada su me, zaboravio sam zbog čega, šili  hirurzi u jednoj provincijskoj bolnici dok sam spavao blaženim snom sanjajući golu Natašu Rostovu (mi, kao, na balu a samo ja to vidim, logično, ruski knezovi nemaju erotske snove kao provincijski srednjoškolci). Bilo mi je kasnije žao što nisam upoznao te ljude, koji su tako suvereno i lako držali moj život u svojim rukama. Verovatno su rukovali hirurškim nožem, rutinski i precizno, jer da nije tako teško da bi sada pisao ovaj tekst. Nikada ih više nisam video, bar da im se zahvalim. Možda sam ih sretao na ulici ali oni  su (o tempora o mores) tako ličili na obične ljude. U stvari, oni su bili samo ljudi kojima mogućnost da spasavaju živote nije dala natprirodne moći i preveliki ego. Sve suprotno političarima, kojima mogućnost (obilato korišćena) upropašćavanja tuđih života daje upravo pomenute prerogative.

No, da se vratimo belim bolničkim čaršafima. Ležim ja tako i oporavljam se, zatežu me konci, nervira neukusna hrana, sportske vesti sa tranzistora, nedeljne utakmice i posete drugim bolesnicima kada svi članovi tih deputacija pričaju istovremeno o svemu i svačemu, dok komadaju rukama pečene piliće. Ležim i čitam knjige, rđava navika koje do sada nisam uspeo da se oslobodim. Čovek koji leži na krevetu do moga savetuje me da pročitam knjigu Nož – Vuka Draškovića. Videćeš kako je napisao, sve je istina, opasna knjiga. E, mislio sam ja, da je istina u knjigama sada bi ja bio sa Natašom  Rostovom ili bar Nastasjom Filipovnom, a ne bi s tobom jeo plastični pire i neslan sataraš. Ni tada u bolnicama nije bilo kao u klinici Švarcvald a i Dr Haus se nije tada pojavljivao. Ali ipak pročitah knjigu, “opasna je”, što reče moj cimer. Mnogo opasnija nego što smo tada mogli da pomislimo. Metafore su opasne, umeju da se razigraju, nadrastu tekst, postanu manifesti, pravila, strategije… i bi tako. Samo neku godinu posle, poverovasmo knjigama i počesmo da se ubijamo. Ne zbog knjiga već zbog vere a, opet, i knjige su tu negde, da prorokuju, potvrde, tolkuju istine, utvrde, da ih pogrešno čitamo i shvatamo kako nam je volja. Pogotovu one sa epitetima “svete”. Kasnije sam gledao film Nož (krajnje prosečan) sa dobrom Ljiljanom Blagojević, bledom Bojanom Maljević, neuverljivim Žarkom Lauševićem i maestralnim Petrom Božovićem i Aleksandrom Berčekom (ova poslednja dvojica nisu bili dovoljni da od jedne prosečne knjige naprave bar dobar film). Kao da taj film nismo gledali tokom devedesetih godina sada već prošlog veka, skoro svake večeri u drugom dnevniku. Gledali i zaboravili. Ili, možda nismo?

A onda se nož vratio. Zaboden u grudi čoveka koji je (novine kažu) pokušao da sam sebi presudi. Nadnaslovi u ovdašnjim novinama: Skandalozno! Uznemirijući snimci! samo su posledica “društva spektakla” koje ne kaže; nemojte ovo da gledate nego upravo suprotno – gledajte jer to se dešava nekom drugom i budite zadovoljni što ste živi jer može i ovako. Najpoznatiji ovdašnji patolog je početkom devedesetih, kada su leševi bili ilustracija svake informativne emisije, rekao da u patološkim salama stoji natpis: Mortui vivos docent (Mrtvi uče žive – slobodan prevod, valjda sam dobro napisao ovo?). Bili smo i ostali loši đaci, neskloni poukama i učenju, pa makar i od mrtvih. Patolog je posle postao ministar i nije insistirao na naukovanju od mrtvih već na vlasti živih. Nisam nikada bio u takvoj sali a ako nekada i budem nisam siguran da će mi čitanje biti prva briga. Ali zvuči dobro, zar ne? Istinito, pre svega!

Dakle – Skandalozno! A osioni policajci nisu prebili ni jednog slučajnog prolaznika na ulici (ili su, u međuvremenu, ukinuli i slučajnosti?!). Ne razvodi se pevaljka sa Pinka. Neka tamo starleta nije trudna. Niko se nije bez gaća pojavio u javnosti (o mudima drugi put!). Manijaci nisu nikoga ubili. Političari nisu postali pametniji, tajkuni bogatiji… pa šta je onda skandalozno? Hirurg Edin Mutavelić iz Priboja je okačio na svoj fejsbuk profil sliku muškarca sa nožem zabodenim u grudi. Bizarno možda jeste ali nije skandalozno (Ko bi sad o finesama kada pismenost, semantika i poznavanje jezika nije česta osobina novinara ovdašnjih). Zašto? Zato što svaka slika ima poruku ali i kontekst. Pogledajte propagandne plakate iz perioda hladnog rata sa parolom; Borimo se za mir. Na zapadnjačkim je majka sa detetom u naručju a na sovjetskim vojnik sa puškom. To se zove kontekst poruke a ne vojnik i majka sa detetom što je, nesporno, izobraženo na plakatima. Dakle, pomalo bizarno i ništa više. Gore stvari svakodnevno gledamo na televiziji. Kontekst, u “slučaju Mutevelić” nije, naravno, nož a ni gole muške grudi. Kontekst je život u mestu gde još uvek možete da umrete jer je bolnica predaleko ili možda nema konca da vam neko “profirca” ranu. To onaj život koji se živi protiv svake logike pa često i protiv smisla. Tamo gde ljudi svoje postojanje žive odgovorno prema bližnjima zato što su “samo” ljudi a ne prodaju ga jer su još uvek ljudi. To je Mutevelić  želeo da kaže i ilustruje, to je reč koja ne može da se udene u tvrde uši. A sve to u listu koji nije našao za shodno da objasni čitaocima gde je nestala naslovna stranica od pre desetak dana sa sajta, kao i tekstovi iz tog broja. Ili su možda etiketom “Skandalozno” želeli da nam stave do znanja da će se, kako su nas učili davno: u komunizmu ljudi sami zatvarati a, analogno tome, u demokratiji i sami klati. A to će oni koji ih spašavaju od fatalnih posledica stavljati na svoj fejsbuk profil.

Uzgred, šta bi sa onim nesrećnicima, od pre nekoliko godina, iz duševne bolnice u Toponici? Njihove slike u drugom Dnevniku su bile nemoralne (ne i skandalozne pošto je moral stariji od skandala) i potresne (velike su mogućnosti jezika!).  Bili su veoma uspešno upotrebljeni u svojoj nesreći da bi ilustrovali nebrigu vlasti za duševno obolele. Sve dok na vlast nisu zaseli “bolji” ali pomenitim nesrećnicima iz prljavih soba, vlasnicima tužne sudbine i pogleda nije bilo nimalo bolje. Ko njih pita? U istoj bolnici je nekada bio zatočen i prestolonaslednik Đorđe Karađorđević, daleko od vlasti a blizu sudbinskom načelu vlasti – ludilu. Analogno rečenom mislim da svka vlast veoma dobro brine o duševnim bolesnicima – radeći na tome da svi, malo po malo, to i postanemo. Nešto je pisao i izvesni Čehov u nekom tamo Paviljonu 6 ali ko će sada da se bavi Rusima? Samo da ova parada prođe, lakše je bilo sa onom od pre desetak dana. Ih, što je lepih i inspirativnih slika bilo. Kakvi “skandali” kakvi bakrači, ono snimci jesu bili malo brutalniji ali ne svi.

Možda bi i sam prešao preko ovoga kao preko još jedne vesti bez potencijala spektakla koji bi trgnuo ovaj nesrećeni narod iz misli od (samo)ubistvu, da nije usledio odgvor pomenutog hirurga. Mislim da ni otvoreno pismo Emila Zole iz “afere Drajfus” nije mnogo bolje:

(…) I ovo je Fejsbuk ali i stvarni život u Srbiji koju su slomili i doveli do toga da treba da budemo sretni ako neki tobože Evropljanin obriše dupe sa nama. Na snimku nigde nema lica pacijenta, drugo imam njegovu punu saglasnost i treće jutros je javno pozirao za novine sa mnom i dao puno ime i prezime. Toliko o privatnosti. E sad pitanje motiva i zašto sam ovo uradio…

 

Nisam zbog samoreklamerstva jer nema hirurga koji je za ovih 35 godina bio više u medijima po raznim osnovama od mene, možda da sablaznem neke dušebrižnike koji se sad po mom zidu reklamiraju komentarima a koji su totalno nebitni.

 

Ne, imao sam dva razloga. Prvi da skrenem pažnju na malu bolnicu koja ima i opremu i kadar i koja je kao i Rudo u Republici Srpskoj najsiromašnija u Srbiji i koju hoće da zatvore kao i sve po Srbiji i da ovaj narod uprkos velikoj borbi lokalne samouprave da sačuva nešto što je dobro i građeno 40 godina ne zatvore i ovaj predivni i strpljivi narod ostave na cedilu i posalju 100 km do Foče ili 100 km do Užica ako stignu živi. Ovaj nesrećnik je imao sreću sinoć te je dobio dugu priliku.

 

Drugi motiv je da neko ko bi imao nameru da uradi isto što i ovaj nesrećnik posle gledanja slika i klipa odustane.


Zovu iz MUP-a, novinari i slični da skinem slike. E, neću, nije sloboda medija golo dupe Stanijino. Nikog nije sablaznula slika i silni članci onog idiota i psihopate koji je ubio i silovao ono dete a ovo smeta. Savest mi je čista, i Isusa su ljudi razapeli iako kažu da je bio bezgrešan, šta sam onda ja, jedan mali obični smrtnik koji obožava i dosta dobro godinama radi svoj posao. Mene pljujte, razapinjite ali ne dam na ovih 12 ljudi koji su sinoć za 15 minuta doleteli od kuća, neki i bolesni iz kreveta da bi spasili tamo nekog iz Rudog.
..

 

(citirano prema http://blic.rs/i/501201)

 

Posle ovoga bi i ja trebao da stavim tačku. Šta reći više od rečenog? Ali ne mogu. Ne znam ovog čoveka iako u Priboj odlazim često i imam sreću da tamo imam mnogo dobrih i iskrenih prijatelja i svoju kafanu. To su živi ljudi, nisu Gogoljeve – Mrtve duše (opet Rusi!?), ne bih voleo da umiru od bezazlenih rana i bolesti, zato što je „Bog visoko a Rusija (i, opet) daleko“ a bolnica još dalje. Imam i nesreću da sam u poslednjih dvadeset godina svedok propasti ovog malog grada nekadašnjeg, pored Kragujevca, „srpskog Detroita“. Grada koji je pre samo četvrt veka imao pet amaterskih pozorišta i pozorišne i književne festivale, bogat Zavičajni muzej i duh, pre i nakon svega (ima ga još!, fala Bogu). A sada je u prilici da izgubi i bolnicu. Dobio sam pre desetak godina povelju „za poseban doprinos kulturi grada Priboja“ i veoma mi je drago što to nisam dobi na Terazijama gde je kutura poza nego u Priboju gde je potreba. Ne znam da li je dr Mutevelić dobar ili loš čovek, da li štipa sestre za dupe, da li uzima mito, da li sanja sebe na mestu ministra zdravlja ili neke čuvene „komisije“. Ne verujem ali, kao što rekoh, ne znam. Kao da je važno.  Ali želim da kažem samo ovo:

Klanjam ti se doktore Muteveliću!

Zato što nisi postao plastični hirurg koji ulepšava i prepakuje laži za skupe pare, povećava sise i pegla noseve, smanjuje klepmave uši… Zato što spašavaš sa ruba smrti one sa ruba života, koji nisu dovoljno platežni za laži i dovoljno nemoralni da u njih poveruju i od njih profitiraju u vlastitom (para)političkom praznoslovlju. Zato što veruješ da neki ljudi bez imena i sreće imaju pravo na život. Zato što veruješ da ima života tamo odakle svi beže.  Morao sam da napišem ovaj tekst zbog zaboravljene vrline hrabrosti. Samo zbog toga, beznačajan tekst o značajnom čoveku.

Kažu novine da će se tvojim “slučajem” baviti etička komisija, divno. Neka se bar na taj način progovori o etici, makar formalno. Ali, ne zaboravimo nema etike koja nema svoju esetetiku, važi i obratno. Tvoja esetika kao posledica etike je život, realan, surov, povremeno srećan, vredan borbe sa vetrenjačama… Njihova je, očigledno nož, ne vide dalje. Možda i nije potrebno, bar će ih sve to spasiti duševnih lomova i bolova. Opasna knjiga i alatka, rekao sam već!

Ne bih želeo da zvučim “ksenofobično”, “društveno nepoželjno”, “religijski isključivo” ali u svom Odgovoru ste pomenuli Hristovo raspeće. Mislim da imam pravo na ovu metaforu. Rimsku imperiju nije srušio gvozdeni mač već drveni krst. Postoji legenda o tome da je desetak godina posle raspinjanja  Hrista na Golgoti tuda prošao Pontije Pilat sa pratnjom. Neko iz pratnje mu je rekao; tu je “tu raspet Isus Nazarećanin”, “Ko to beše?” – pitao je Pilat. Danas Pilata pamtimo samo kao sudiju i dželata, ili kao onoga ko je poslušao okupljenu svetinu koja je vikala; “Raspni ga, raspni ga…!” Ništa se nije promenilo. Mesto u pamćenju i priči zaslužuju samo oni koji su bili hrabri da se usprotive, da isteraju trgovce iz hrama, da ne bace prvi kamen, da stradaju jer “dobru treba verovati samo kad strada a istini kada je zabranjuju.”

Spadam u generaciju koja je često ime ženskog polnog organa koristila, u značenjskom smislu, na dva načina; fiziološko-erotski i karakterološki. Nož znamo šta je, guzicu smo apsolvirali, bulje su oni koji imaju istu karaterologiju kao i drugo navedeno tumačenje upravo pomenutog organa. Ali do njega još nisu dosegli, nisu zaslužili ni tu vrstu karakterološke odrednice,  zato su samo odraz u ogledalu starletine guzice – bulja, kao karakterološka osobina i kao estetska kategorija vladajuće etike. Ma šta to bilo?!

4 odgovora na “NOŽ, GUZICA I BULJE

  1. SVAKA VAM CAST ,kao i nasem dr. Didiju ,hrabrost ,covek sa dusom i srcem ,covek koji udise vazduh i pije vodu sa izvora jednakih za sve ,sa izvora bez imena i titule sa izvora koji pokazuje da je jednostavnost ,Vrlina ,karakter ,porodicni prag ,samo Velikih ljudi kao sto je dr . Didi a VI kao pisac ovih reci mozete mirno da mu se priklonite .Postovanje za oboicu !VERA Vasilic ,Arilje!

    Sviđa mi se

  2. Nekako se kroz ova i kroz ona smutna vremena provlači nož i to tri puta. I dobro si rekao da je nož opasna stvar, opet sve zavisi kako se uzme. Raduje me što si stao u odbrani stava čovjeka koji nož prvo slika kao veoma opasnu stvar, stvar zbog koje olako život može da ode i koji koristi nož da bi spasio život. Nož protiv noža. Tvoj stav uz ovog hirurga je hrabar, tako da ste zajedno stali u odbrani života. A upravo nož je taj što život kida za dlaku i za dlaku ga spasava. Ali i riječi znaju biti oštre kao nož, zar to ne veli Sartr, Vuk, a sad i ti. istina, ovaj tvoj je na strani hirurga, ali ništa manje oštar od njegovog skalpela.

    Sviđa mi se

Postavi komentar